Žena (pro)mena

Ono što te ne ubije, samo te ojača.
Rane se otvaraju pod udarima mača.
So se razliva sa bujicom plača,
Dok slomljeno telo još uvek korača.
Vetrenjače biju u istom ritmu,
Tražim greške u algoritmu…
Čekajte još malo. Ne zovite hitnu!
Ponovo ću na noge da stanem,
samo da još malo predahnem.
Energiju života da udahnem
i ponovo ću da nadahnem.
Kada zatvorim oči, okean me guta,
otkačila sam telo, puštam Duh da pluta,
puštam ga da luta…
Duša mi je sada jedina valuta.
Sa njom ću podmititi čuvare Hada.
Kerber će me ispratiti do kapije grada.
Škorpionsko gnezdo je moja ambasada.
Ugledaću svetlost, poslednja je nada.
Od Prometeja ja ukrašću vatru,
plamenom i žarom prkosiću vetru.
Neumorno ponavljaću mantru,
probudiću Silu, probudiću Tantru.
Inat kao otrov struji mi kroz vene,
sada čekam adrenalin da za njim krene,
pa da počnem da pomeram stene
i planine što ruše se na mene…
Kao u Sizifa, široka mi ramena,
još više se šire usred ovog plamena.
Menjam se, kao mesečeva mena.
Skrivam odelo Ratnika i postajem Žena.
Iz kolekcije: Šaptaji

Loading